nedjelja, 2. prosinca 2018.

JEDNODNEVNA EDUKACIJA ZA LIJEČNIKE, MEDICINSKE SESTRE, EDUKACIJSKE REHABILITATORE, LOGOPEDE, RADNE TERAPEUTE, FIZIOTERAPEUTE
( i sve zainteresirane)
 
RANA IDENTIFIKACIJA TE PROBIR DJECE S POTEŠKOĆAMA IZ SPEKTRA AUTIZMA
 
Vrijeme održavanja: 08.12.2018.
 
Mjesta održavanja: Nedelišće, Uska 1 (prostori udruge za autizam “Pogled”)
 
 
Organizatori: DeaDia j.d.o.o. i Angerona- edukacijsko-rehabilitacijska privatna praksa
 
Kotizacija: 1300 kn (2-3 sudionika iz iste ustanove popust 10%, 4-5 sudionika popust 20%)  
 
U kotizaciju su uključeni: potvrdnica, PPT predavanja, upitnici  za ranu identifikaciju i probir, savjetovanje i praćenje nakon edukacije, piće i grickalice
 
Broj sati: 10 školskih sati
 
Predavač: Nataša Dolović, prof. rehabilitator, neurofeedback teraput (Angerona- edukacijsko-rehabilitacijska privatna praksa)
 
Gost predavač: dr. Egdar Glavaš: Uvod u autizam
 
Hrvatska liječnička komora edukaciju boduje s 10 bodova za pasivno i 12 bodova za aktivno sudjelovanje.
 
Rok prijave: 07.12.2018.
Isto tako, edukacija je i prijavljena i kod: Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora, Hrvatske psihološke komore te Hrvatske komore medicinskih sestara te se očekuje i njihovo bodovanje za sudjelovanje.
 
Sukladno činjenici da je 2015. godine donešen Nacionalni okvir za probir i dijagnostiku poremećaja iz spektra autizma u djece dobi 0-7 godina u Republici Hrvatskoj, a da isto tako liječnicima i medicinskim sestrama nije omogućeno daljnje profesionalno usavršavanje s ciljem ranog otkrivanja poteškoća spektra autizma, ovom edukacijom želimo djelovati na sve liječnike koji imaju prvi susret s djecom s eventualnim naznakama simptoma spektra. Na taj način možemo više djelovati u vidu uključivanja te djece u rano interventne programe koji su ključni za bolji razvoji ishod te životnu funkcionalnost u kasnijoj dobi.
 
Posebno apleiramo na pedijatre, liječnike opće i obiteljske medicine, psihijatre, psihologe, posebno medicinske sestre koje će pomoći u admisnistraciji upitnika, ali i sve one koji žele znati više i upoznati poteškoće spektra autizma kao dio populacije koja je u zadnje vrijeme u sve većem porastu.
 


 
 
 
 
PROGRAM EDUKACIJE
( teorija i praktikum; manje pauze prema potrebi)
 
 
 
Vrijeme odžavanja
 
CJELINE
 
TEME
 
9h - 10:30h
 2 šk.sata
 
Pauza 15 min
 
 
TEORIJSKE
POSTAVKE
 
- kratki upitnik za sudionike  o poznavanje tematike spektra autizma (u svrhu istraživanja trenutnog stanja poznavanje problematike među medicinskim i drugim djelatnicima)
 
- uvod u poteškoće spektra autizma (PSA)
 
- pogled u prošlost i pogled u budućnost
 
- dijagnoze PSA (DSM IV vs. DSM V; ICD 10)
 
- od Hansa Aspergera do danas
 
- regresija i drugi oblici pojavnosti simptomatologije PSA
 
- probir, rizici, sumnja te rana identifikacija
 
- uloga specijalista pedijatara i liječnika obiteljske medicine u ranom otkrivanju PSA
 
- kultura i PSA: utjecaj na prevalenciju i prepoznavanje
 
- prisutni problemi klasifikacije i rane identifikacije
 
Fenotip i klinička slika
 
 
- trijada simptomatologije te razvojne značajke PSA
 
- socijalizacija
 
- jezik i komunikacija
 
- kognitivne i neuralne veze
 
- repetitivna ponavljanja
 
- senzorna integracija
 
 
10:40h - 13:10h
2 šk. sata
RANA IDENTIFIKACIJA I PROBIR DJECE S POTEŠKOĆAMA IZ SPEKTRA AUTIZMA
 razvojne značajke i trijada simptoma u djeteta do druge godine života
 
- razvojne značajke i trijada simptoma u djeteta od druge do sedme godine života
 
- identifikacija djece s Aspergerovim sindromom
 
- osvrt na adolescentnu dob i odrasle s PSA
 
 
13:15 h- 14h
 
 Pauza za ručak
 
 
 
14h - 15:30h
(pauza 10 min)
2 šk.sata
 
 
 
Rana identifikacija, probir i praćenje djece s PSA
 
 
 
Upitnici i mjerni instrumenti
 
- M-CHAT
 
- Q-CHAT
 
- ADOS-II
 
- Ages & Stages razvojni test
 
- Gillbergov dijagnostički kriterij za Aspergerov sindrom
 
- CAST (Childhood Asperger Syndrome Test)
 
- administracija upitnika i testova obzirom na dob djeteta
 
- upućivanje na daljnju obradu
 
- što poslije dijagnoze
 
- PRIJEDLOG HODOGRAMA ZA RANU IDENTIFIKACIJU I PROBIR DJECE S PSA
 
 
 
15:40h - 17:10h
(pauza 10 min)
2 šk.sata
 
 
PRAKTIKUM
 
- prepoznavanje trijade simptoma prema video prikazu djece različite kronološke dobi
 
- edukacijsko- rehabilitacijski postupci koji mogu pomoći u lakšem ophođenju s djetetom s PSA
 
17:20h - 18:20h
 
NEUROFEEDBACK
 
- što je neurofeedback (Othmerova metoda)
 
- mogućnosti primjene u edukacijskoj rehabilitaciji i medicini
 
- demonstracija
 
 
 
 
Pitanja i evaluacija seminara
HRVATSKA LIJEČNIČKA KOMORA
T

četvrtak, 1. studenoga 2018.

https://zadovoljna.dnevnik.hr/clanak/natasa-dolovic-dijete-s-autizmom-zasluzuje-jednake-mogucnosti-kao-i-svi-ostali---536149.html

Zahvaljujem se gospođi Barat <3  što je imala volje i želje pisati o autizmu. Nažalost, zbog ograničenog broja riječi za online tisak, intervju je jako skraćen pa ga donosim u cjelosti!


Kako se i u kojoj već dobi mogu prepoznati simptomi autizma?
Autizam, tj. poteškoće spektra autizma karakterizira trijada simptoma koji se razlikuju u kvantitativnim i kvalitativnim dimenzijama. Poteškoće socijalizacije, komunikacije te stereotipna i repetitivna ponašanja sa suženim interesom srž je dijagnostičkih kriterija. Ta ponašanja mogu se pojaviti već jako rano, no kad su djeca mala skloni smo neka neobična ponašanja pripisati dječjem razvoju. Postoje tzv. rani znakovi  koji mogu ukazivati na razvoj takve kliničke slike. U prvoj godini to može biti socio-emocinalna atipičnost u ponašanju koja se izražava kao snažna senzorna osjetljivost, jaka plačljivost kojoj  se ne može utvrditi uzrok, nedostatak gugutanja, slabe socijalne interakcije u kojima dijete ne doživljava roditelja  te ne uzvraća očekivanim socijalnim kontaktom (pogled, smješak, dodir), sklono je svjetlećim ili nekim reflektirajućim igračkama opet i opet te je frustrirano kada ih maknete. Tu roditelji znaju već koristiti i mobitele da bi umirili dijete. U motoričkom razvoju može biti  zaostajanja, često i dostoni sindrom.  U drugoj godini i dalje perzistiraju socio-emocionalne atipičnosti no u tom razdoblju jače se izražava “socijalna izoliranost”, dijete se voli igrati samo, mogu se pojaviti stereotipije (neobični pokreti rukama, trupom), nedostaju igre pretvaranja, dijete se fokusira na jedne te iste igračke ili predmete te ih vrti ili okreće na neobičan način opet i opet, ne uključuje roditelje u te igre, ne dijeli ineterese, nedostaje združene pažnje, teško ga se zainteresira za nešto novo, u prehrani postaju rigidni, jedu jednu te istu hranu, odbijaju probati nove okuse, imaju poteškoće sa stolicom, probavom, spavanjem. Izostanak razvoja govora najveći je alarm kada roditelji traže savjet i pomoć. No, govor nije kriterij da li dijete ima PSA ili ne, već atipičnost neverbalne komunikacije. Nadalje, dijete teško savladava motoričku koordinaciju i planiranje, prohoda nešto kasnije od očekivanog.  U drugoj godini života atipična ponašanja budu sve više izražena. U ovoj dobi nedostatak združene pažnje je sigurni znak da imamo malo značajnije zaostajanje u socijalizaciji i komunikaciji, a i sterotipna ponašanja budu sve jače izražena. Emocionalno su to djeca koja se lako frustriraju, teže smiruju, pa roditelji sve više koriste TV,mobitele i tablete za “mir u kući”. U dobi od dvije i pol godine, kliničar koji se bavi spektrom već s dosta velikom sigurnošću može detektirati i dijagnosticirati PSA. Zašto velim s velikom sigurnošću, a ne sto posto? Sve gore navedeno nije isto kod sve djece, javlja se u raličitim kvalitativnim i kvantitativnim razinama, neka djeca imaju savršen motorički razvoj, a i neka djeca se razvijaju sasvim tipično do druge godine života i tu onda dolazi do naglog gubitka većine stečenih vještina, pa čak i govora, tzv. regresivni autizam. No, kod sve djece srž trijade simptoma je prisutna te se kod svakog djeteta pronalazi senzorni disbalans. Naglašavam, ne znači da dijete kod kojeg ste sve ovo vidjeli ima autizam, takva ponašanja mogu biti i razvojna faza koja traje neko kraće vrijeme, ali ako ova ponašanja traju, nek se roditelji što prije jave za detaljinju razvojnu procjenu.
 
Što roditelji trebaju napraviti ako liječnik obiteljske medicine, kojem se obično prvo obraćaju, ne vjeruje da je riječ o autizmu, a oni su uvjereni da jest?
 
Obzirom na današnju sve veću informiranost, roditelji budu sve više osjetljiviji na rzvoj svojeg djeteta. Iako subjektivni, prvi primjećuju da nešto nije kako treba. Ponekad ih smiruju bake i djedovi, govoreći da su i oni sami kasnili u razvoju, kasnije progovarali, bili nestašni i zahtjevni pa se ta ista zabrinutost niti ne dijeli s liječnikom, dijete je tjelesno zdravo, malo zahtjevnije, ali ništa za zabrinuti. Česta pa čak i katastrofalna greška pedijatra ili liječnika obiteljske medicine je kad roditelj izrazi zabrinutost, a oni je noriraju čak smiruju roditelja da ne brine i da je s djetetom sve u redu. Iskustvo je pokazalo, ako je roditelj izrazio zabrinutost, onda je u pozadini priče sigurno neka atipičnost razvoja i nužno je roditelja uputiti na daljnju procjenu razvoja djeteta. Liječnici nisu educirani niti imaju iskustva u procjeni i dijagnostici poteškoća spektra autizma i stoga smatram da bi profesionalno trebali imati odgovornost uputiti roditelje dalje pa neka stručnjaci edukacijske rehabilitacije odluče treba li dijete uključiti u rano interventne programe ili je roditeljska zabrinutost bila neopravdana. S druge strane ima i roditelja koji čekaju i do treće godine, misleći da će se razvoj posložiti sam od sebe. To su obično roditelji koji ne žele priznati sami sebi da zaista s djetetom nešto nije u redu. Ni jedna krajnost nije dobra jer su nam prve tri godine života najplodnije tlo za promjene i učenje novih vještina, od tjelesnog, emocionalnog, kognitivnog do socijalnog razvoja. PSA nije bolest, to je cjeloživotno stanje koje ako se prije otkrije, adekvatnom stimulacijom razvoja možete postići izuzetnu funkcionalnost u odrasloj dobi uključujući i školovanje, zapošljavanje i osnivanje obitelji.
 
Kakav je Vaš stav po pitanju uključivanja djece s autizmom u redovnu nastavu (znam za Kiaru, no zanima me što općenito mislite o tome), kao i jesu li nastavnici dovoljno educirani za rad s njima, posebno oni stariji koji na fakultetima nisu imali kolegije vezane uz poučavanje učenika s teškoćama u razvoju?
Djeca s PSA prvo su djeca! Da, drukčija su...ali, i mi smo njima drukčiji. Svatko je za sebe baš takav kakav treba biti. No, filozofski gledano neurorazličitost je teško prihvatljiva od strane midiokracije koja danas prevladava. To možete vidjeti i u nekim rano interventim programima za tu djecu. Od njih se niti ne očekuje da uče nešto “ozbiljine” stvari jer apriorno vrijedi mišljenje da oni to ne mogu. No, nažalost neznaje, nerazumijevanje i neprihvaćanje te vrste neuroraličitosti koče tu djecu u dosezanju njihovih visina. Nekim nimalo stimulativnim metodama, mi ih vučemo dolje, umjesto da ih guramo gore, baš kao i svako dijete. Ono što je tu, nazovimo neka edukacijska zamka je ta, što djeca s PSA imaju najvećih poteškoća u pragmatici pa zapravo njihov razvoj koči nerazumijevanje što se od njih traži ili što ih to želimo naučiti. Naravno mi ne znamo podučiti dijete na najjednsotaviji mogući način, u slikama, i naše se dijete frustrira jer nas uopće ne razumije. I tu je začarani krug u kojem mi nemamo strpljenja, ali niti znanja niti kognitivne vještine da pojednostavimo stvari. I tako zaključujemo da zapravo dijete ne može učiti, a ne da smo mi nesposobni samokritički vidjeti svoju nemoć. Svako dijete s PSA je drukčije, neki će dobro ragirati na neke metoe, neki neće uopće, stoga je procjena djeteta vrlo važna!
Svi imaju pravo na školovanje, tako i djeca s PSA. Žalosno je da je uvriježena misao da među tom djecom ima 50% djece s intelektualnim poteškoćama, pa im se onda intelektualni izazovi niti ne nude. Međutim kako možete znati gdje je granica djetetovih intelektualnim mogućnosti, ako tom intelektu ne dajete izazov za izazovom. Naravno, sve što je novo je i teško i treba vremena da se nauči i upravo zato što je novo, djeci s PSA predstavlja izvor anksioznosti pri čemu oni redovito bježe od toga. Tu je zapravo bit, imati strpljenja i vjere da će ipak to novo savladati.
Jedna sam od onih koja čvrto želi i vjeruje da je redovni sustav odgoja i obrazovanja jedini cilj za djecu s PSA, ali isto tako svjesna sam činjenice da naši nastavnici niti su educirani niti su spremni educirati takvu djecu. Prvo i osnovno nedostaje profesionalnih usavršavanja nastavnika s tom tematikom, a i edukacije koje postoje često su prepune zastarjelih informacija, općenitih informacija i gotovo s ništavnim konkretnim informacija kako zapravo uče ta djeca. A prije svega, mogu učiti! Situacija da oni imaju asistenta u nastavi, često daje  nastavnicima pravo da se  taj asistent pobrine što će učenik raditi, što je zapravo nedopustivo. Nastavnici ne razumiju razliku između prilagođenog i individualizirang programa, pa djeca najčešće zakonom propisani prilagođeni program odrađuju redovni program jer se učitelj apsolutno ne snalazi u prilagodbama. Teško mi je spomenuti i edukacijski plan za takvo dijete, jer taj plan je samo plan nužne birokracije i od njega dijete nema ništa, a upravo IEP (individualni edukacijski plan) je baza akademskog i socio-emocionalnog napretka djeteta. Na kraju krajeva, sve ostaje na osobnoj razini nastavnika, njegovoj vještini podučavanja, profesionalnom prihvaćanju izazova sve veće neurorazličitosti djece koja se susreću u redovnom sustavu školstva. Ima divnih nastavnika, a ima i onih koji se svom snagom i egom trude dokazati koliko su intelektualno nadmoćniji nad djetetom koje tek korača akademski put. Naravno, dijete s autizmom valja pripremiti za školu i ta priprema traje dvije do tri godine prije samog upisa u redovni sustav tako da dijete ima ravnopravne šanse jer njega se  “nema vremena” čekati da savkada svojim tempom, pa se često olako zaključi da nije za redovni sustav odgoja i obrazovanja.
Kao učitelj, jako mi je važno da djeca nauče čitati i pisati jer to je vještina koja nosi veću životnu funkcionalnost. No, ta djeca uče drukčije i to je ono što želim prenijeti nastavnicima edukacijama koje održavam svake godine (nova će biti 11 mjesecu).
Svjedočimo sve većem broju djece s teškoćama u razvoju iz godine u godinu. Zašto se to događa?
 
Mislim da tehnološki napredak medicine dovodi i do sve većeg preživljavanja djece iz rizičnih trudnoća što nije i garancija urednog razvoja.. No, isto tako mislim da je sve veći broj djece koji imaju poteškoća socio-emocionalnih poteškoća. Čak i “novi”, suvremeni način roditeljstva koji teži da roditelji budu više prijatelji negoli roditelji svojoj djeci, dovodi do emocionalnih nestabilnosti, pomanjkanja samopouzdanja i stvaranja loše slike o sebi. Djeca moraju doživjeti neuspjeh, ona moraju pasti, ona moraju plakati da bi se znali potruditi za uspjeh, ustati kad je teško i nasmijati se i biti hrabri stati korak dalje. A uloga roditelja je djetetu pružiti sigurnost i podršku na tom putu, a ne da sve uradi umjesto njega. Ovo vrijedi i za tipično i atipično razvijeno dijete. Roditelji bi trebali ozbiljnije shvatiti svoj utjecaj i značaj u odrastanju djeteta.
Mislite li da se ponekad dijagnoze olako daju, pa onda to utječe na lošiju sliku o onima kojima je pomoć zaista potrebna? (Primjerice, u školi u kojoj sam radila gotovo svim su se Romima MORALE pisati razne dijagnoze da bi im se „olakšalo“ i kako bi završili školu.)
ADHD je jedna od dijagnoza koja se okalo daje. Ne da se olakša djetetu, već zato jer se ne zna što je s djetetom pa je to često dijagnoza koju je najlakše napisati, a zapravo kad pogledate dublje, pronalazite neke patološke elemente u obitelji koji su neminovno doveli do nekih ponašanja kod djeteta. I ako roditelj prizna i želi da se stanje kod djeteta poboljša, promjenom njihovih odnosa spram djeteta, dovodi do poboljšanja. Kod PSA češće se događa da se ta djeca ne dijagnosticiraju što je zaista veliki problem ili se daje kriva dijagnoza (pr. dg ADHD-a kod visokofunkcionirajućeg autizma, što zna dovesti i do dječje psihijatrije,korištenja antipsihotika, a dijete je zdravo samo što zbog poteškoća spektra drugačije doživljava svijet i ljude oko sebe i to je ono što se ne razumije!!!!), a to se događa upravo zbog neosjetljivosti na simptome i površnog znanja o spektru. To je samo na štetu djeteta.
Kako u Vašoj praksi pristupate djeci s autizmom (opišite terapije itd.)?
Obzirom da sam i dijagnostičar PSA po ADOS-II mjernom instrumentu, obično nakon dijagnostike, dijete je uključeno i u edukacijsko-rehabilitacijske postupke. Djeca s PSA imaju slabe mehanizme samoregulacije i to je prva stavka koju krećemo vježbati, a roditelji su prvi koji se tomu podučavaju. Ja samo dajem koordinate kretanja, a oni voze :)...uče zajedno sa svojim djetetom uz uspone i padove, kroz suze i smjeh, ali cilj nam treba biti zadjenički...da razvoji ishod  djeteta bude što bolji i da obitelj naučiti živjeti sa svojim djetetom i uživati u tome! Roditelji moraju naučiti šro je struktura, predvidljivost, zašto vizualne strategije i kako regulirati ponašanja.
 
Što Vas motivira u svakodnevnom radu?
Novi izazovi! A taj izazov je u trenutku kad dijete nešto ne zna ili ne može, a dam sve od sebe da ga naučim jer vjerujem u njega!!
Postoje li određena pomagala (poput težinskih dekica koje ste mi spominjali) koja mogu pomoći djeci?
Kako djeca s PSA imaju i poteškoće senzorne integracije, jedan od većih iazova za tu djecu je doživljaj vlastitog tijela ili dijelova tjela. Za to je odgovoran proprioceptivni i kinestetički aparat. Zbog hiposenzitivnoti tog aparata, djeca se često zavlače u uske prostore, vole kad ih se stisne, smiruje ih čvrsti stisak, neka se čak guraju ispod madraca, između namještaja i sl. Da bi zadovoljila tu potrebu na primjereniji način, koristimo težinske prsluke i pokrivače koje dobro prihvaćaju! Poboljšavaju koncentraciju i fokus, djeluju smirujuće i poboljšavaju spavanje.
Što je najvažnije što može i mora napraviti roditelj čijem je djetetu dijagnosticiran autizam?
Odmah se uključiti u edukacijsko-rehabilitacijske postupke! Ako su djeca jako mala 12-20 mjeseci, tu još ne dajemo konačnu dijagnozu, ali se roditelj odmah uključuje u er postupke. Svaki slučaj u kojem su mi roditelji doveli ovako malo dijete, u nekoliko mjeseci dolazi do iznimnog napretka i pozitivne promjene u razvoju jer je roditelj direktno educiran što da prati, što da pokušava spriječiti te što poticita u razvoju.
Kako autizam utječe na obiteljsku dinamiku?
Jako!! PSA nema samo dijete već cijela obitelj! Oni trebaju naučiti kako biti roditelj takvom djetetu. To je drugačije roditeljstvo, ali je roditeljstvo i u njemu bi trebali uživati. Činjenicu da nam dijete ima PSA nije lako prihvati. Ima roditelja koji godinama ne mogu prihvatiti stanje svog djeteta. Traže lijek (koji ne postoji), traže uzroke  misleći ako uklone uzrok (najčešće neka bakterija ili toksini) da će simptomi nestati, neki ne mogu izgovoriti “autizam”, koriste neke termine koje su sami postavili, jednostavno ne prihavaćaju dijagnozu. To je najčešće zbog predrasuda o toj djeci i mitova koji su rođeni upravo zbog neznanja i nepoznavanja samog spektra. Nažalost ima i stručnjaka koji ne razumiju spektar pa time i krivo usmjeravaju roditelje. Imati dijete s PSA je zahtjevno, ali...koji odgoj djeteta nije zahtjevan. Ono najvažnije je prihvatiti dijete i učiti zajedno njim. Ponekad je upravo šira obitelj (bake i djedovi) ta koja osuđuje roditelje zašto im dijete toliko plače pa roditelji pribjegavaju metodama koje su zaista kontraproduktivne u razvoju. Zato u mojem radu obitelj ima najvažniju ulogu. Njihova stabilnost preduvjet je za bolji razvoji ishod djeteta, a ta stabilnost ovisi o informacijama koje imaju.
Autizam nije bolest, no ostaje prisutan čitav život, dok roditelji neće vječno moći biti uz svoju djecu.
Mislite li da moraju razmišljati već u ranoj dobi djeteta o tome i pripremiti ih za život u zajednicama itd.?
 
Rano djetinjstvo je najvažnije razdoblje u razvoju čovjeka. Tu se postavlja temelj života. Karakterni, emocionalni, društveni, intelektualni. Stavaraju se radne navike, milijarde novonastalih sinapsi učimo novim spoznajama, jačamo sebe u emocionalnim reakcijama, padamo i dižemo se, stvaramo svoju malu osobnost. U cijeloj toj priči roditelj nam je uzor, motivator, model. Da bi se djeca s PSA pripremila za život u odrasloj dobi, moramo ga učiti životnim vještinama od najranijeg djetinjstva. Samostalnost je jedna od najvažnijih uvjeta da budemo što uspješniji i to je ono čemu pridajem posebnu važnost!

nedjelja, 28. listopada 2018.

27. listopada 2018. aktivno smo sudjelovali na naprednom tečaju neurofeedbacka u Zagrebu u organizaciji Vita plana i Pamel tvrtke.








https://emedjimurje.rtl.hr/vijesti/drustvo/3270225/natasa-dolovic-iz-cakovca-dobra-vila-djece-s-teskocama-u-razvoju/





"Nataša Dolović iz Čakovca: Dobra vila djece s teškoćama u razvoju "
Nataša je učiteljica, edukatorica i rehabilitatorica, a znanje je stjecala diljem svijeta. Posao koji rade pomaže stotinama djece diljem Hrvatske
Nataša Dolović dobro je poznato lice svima koji rade s djecom s teškoćama u razvoju, napose autizmom, ili su pak roditelji jednog od njih. Ova predana učiteljica, edukatorica i rehabilitatorica vlasnica je Angerona edukacijsko-rehabilitacijske prakse, a svoje je znanje stjecala na edukacijama diljem svijeta. S već nekoliko diploma u ruci, još ne namjerava stati, a posao koji radi pomaže stotinama djece diljem Hrvatske.
Kiara je sve promijenila
Po završetku srednjoškolskog obrazovanja Nataša je upisala Pedagošku akademiju i postala učiteljica razredne nastave. No kako nije mogla naći stalni posao u struci, neko je vrijeme radila kao učiteljica hrvatskog jezika i kao učiteljica razredne nastave po zamjenama.
Upravo je tada susrela učenicu koja će promijeniti daljnji tijek njezine karijere.
 –  Rečeno mi je neka se ne trudim previše oko nje jer ona radi po prilagođenom programu. Rečeno mi je neka joj dam dvojku, povremeno koji zadatak. No ja sam je počela sve više uključivati u nastavu i u lutkarsku grupu. Uživala je. I postala je prekretnica na mom putu – počinje Nataša svoju priču.Tada je počela volontirati u Caritasovom domu kao pratnja u vožnji djece s težim razvojnim poteškoćama, a dvije godine kasnije upisala je izvanredni studij rehabilitacije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Tome je pridodala i Školu kibernetike i psihoterapije u organizaciji Medicinskog fakulteta te se još prije diplome zaposlila u Centru za odgoj i obrazovanje u Čakovcu. Slijedio je specijalistički studij rane intervencije, suradnja s Udrugom za sindrom Down Međimurske županije, suosnivanje Udruge za ranu intervenciju, ali i suradnja s jednim dječjim vrtićem.
Kao suradnica vrtića Nataša je upoznala djevojčicu kojoj nije bilo dozvoljeno pohađanje redovitog programa. Naime, djevojčica je imala naznake autizma, a Nataša je uprla sve svoje snage da joj pomogne.
- Kiara je bila prva djevojčica s autizmom u Međimurju koja je pisala i čitala, upisala redovnu osnovnu školu kod moje divne prijateljice Sanje iz studentskih dana na Akademiji. Naravno, roditeljima je to bio veliki izazov jer nitko s ovakvom vrstom razvojne poteškoće do tada nije bio upisan u redovnu školu. To je bio moj najveći uspjeh, a Kiara je danas predivna mlada djevojka – govori nam Nataša.
Zajedno s Kiarinom majkom te kolegicom Sanjom, Kiarinom učiteljicom, prezentirale su njezin napredak na YAI konferenciji u New Yorku i tako krenule putem koji je do tada bio nezamisliv. Nakon toga je sve više djece s teškoćama u razvoju počelo bivati uključeno u redovni sustav odgoja i obrazovanja.Iste je godine Nataša dobila priliku za rad i učenje u Australiji.
- Nakon brojnih testiranja i verificiranja hrvatskih diploma, dobila sam licencu  Victorian Institut of Teaching za specijalnog učitelja u državi Victoria te sam bila licencirana od strane RCAA (Rehabilitation Counselling Association of Australasia)) kao savjetnik za rehabilitaciju u svim državama Australije. To trogodišnje iskustvo donijelo je nove spoznaje; upoznala sam sustav rada od vrtića do srednjih redovnih škola, specijalnih ustanova. Sve što danas znam o autizmu, naučila su me djeca i njihovi roditelji – ističe Nataša.
Otvorila prvu privatnu edukacijsko-rehabilitacijsku praksu u Hrvatskoj
To joj je znanje bilo neprocjenjivo kada je 2012. godine, nakon što je Hrvatska donijela Zakon o edukacijskoj rehabilitaciji, odlučila otvoriti prvu privatnu edukacijsko-rehabilitacijsku praksu na području Hrvatske koja je bila licencirana od strane Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora. Tako je nastala Angerona koja danas djeluje u Zagrebu i Čakovcu.
– S godinama je Angerona postala specijalizirana za poteškoće iz područja autizma. Rano opismenjavanje, kako verbalne tako i neverbalne djece, rana identifikacija, dijagnostika i rano interventni programi, specifični su ne samo za naš kraj, već i cijelu Hrvatsku. Zbog posebnih programa rada dolaze djeca iz svih područja Hrvatske. Kao neurofeedback terapeut provodim i neurofeedback terapije za djecu i odrasle, posebice za djecu s poteškoćama iz spektra autizma. Provodim edukacije učitelja, stručnih suradnika, a trenutno radim na programu edukacije medicinskih djelatnika kako bi njihova osjetljivost na pojavnost simptomatologije spektra bila što veća jer upravo su oni ti kojima se roditelji prvi obraćaju sa sumnjom da s njihovim djetetom nešto nije u najboljem redu – pojašnjava nam Nataša.
Presudna rana intervencija u djetinjstvu
Kako dalje napominje, dijagnostika autizma iznimno je složen proces. Da bi pomogla što većem broju djece i roditelja, dodatno se educirala u New Yorku, a trenutno jedina na području Sjeverne Hrvatske testira djecu ADOS-II mjernim instrumentom. Primijetila je da joj se posljednjih nekoliko godina javljaju i roditelji vrlo male djece, između 12 i 15 mjeseci starosti. Pohvalno je što raste svijest o autizmu, no kod tako malene djece dijagnoza se još uvijek ne može postaviti.Djeca budu jako razdražljiva, puno plaču ili pak pokazuju neobične obrasce ponašanja u socijalnim interakcijama. Tako malena djeca se uključuju u ERP postupke, a edukacijom i angažmanom roditelja već se nakon nekoliko mjeseci uočavaju pozitivne promjene.
Međutim, svjesna je toga da u društvu još uvijek vlada pogrešna percepcija djece s autizmom. Zato čini sve kako bi razbila tu stigmu, a djeci pomogla na što učinkovitiji način. Tijekom rada pojavila se potreba i za korištenjem senzornih pomagala, posebice težinskih proizvoda (prsluka i pokrivača) pa je tako 2015. godine nastala i njezina mala tvrtka DeaDia koja se bavi proizvodima za proprioceptivnu i kinestetičku stimulaciju kao “desna” ruka Angeroni.
– Terapija težinom u svijetu je prisutna već više godina. Namijenjena je stimulaciji proprioceptivnog osjeta kod djece i odraslih osoba koje imaju poteškoća senzorne integracije. “Tragačima” senzorne stimulacije pomaže da se lakše koncentriraju i fokusiraju, budu smireniji, manje podložni stresu i da više razvijaju osjećaj svjesnosti vlastitog tijela. Djeluju umirujuće, donose bolji fokus i koncentraciju, bolju okulomotoriku, motoričko planiranje, bolju vidnu i slušnu pažnju. Uskoro otvaramo i internetsku trgovinu u kojoj će biti dostupni – govori nam Nataša kojoj su upravo djeca najveća motivacija za svaki novi radni dan.
Djeca su najveći učitelji
Kako sama kaže, pronašla je posao koji je u potpunosti ispunjava. Više od 25 godina predana je odgoju i obrazovanju djece, a još se uvijek veseli svakom novom radnom danu.
– Ni jedan dan nije nalik prethodnome. Dokle god osjećam taj žar i želju za uspjehom svakog djeteta, znam da sam na dobrom putu. Veselim se svakom novom djetetu jer me čini bogatijom za još jedno iskustvo koje vas niti jedna knjiga ne može naučiti. Sve što danas znam, naučila su me djeca – s ponosom govori Nataša.
Da ne namjerava stati, pokazuju i planovi koje ima za budućnost.
–  U studenom ove godine idem dalje na edukaciju iz neurofeedbacka za QEEG u Stuttgart, a rado bih u dogledno vrijeme upisala i doktorski studij iz područja neuroznanosti. Sve se više bavim i istraživačkim radom pa planiram početi pisati znanstvene članke te objaviti publikacije s temom poteškoća iz spektra autizma, posebice u području njihova odgoja i obrazovanja, akademskog napredovanja i inkluzije u redovni sustav općenito – zaključuje Nataša Dolović.